kopljar.net contact | biography | bibliography | links | on artist | works  
       
   

Miško Šuvaković - TESTING THE “NAKED” LIFE – K12’S STRATEGIES AND TACTIQUES

TESTIRANJE ’golog’ ŽIVOTA – STRATEGIJE i TAKTIKE K12

Novo djelo zagrebačkog umjetnika Zlatka Kopljara, nazvano „K12“, iz 2007. godine, suočava nas s fatalnim odnosom performansa i instalacije u odnosu na ’metafizičku’ dramu pogleda na ljudski život kao takav – na sam i ne-sam ljudski život među stvarima, bićima, pojavama, događajima i afektima u prostoru privlačenja, odbijanja, iskliznuća, te iskustva i refelksije, odnosno, potencijalnosti.
Zlatko Kopljar (Zenica, 1962 – živi i radi u Zagrebu) vizualni je umjetnik koji se školovao u klasi profesora Carmela Zottia na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Već dugi niz godina radi na području umjetnosti performansa, instalacija, video prezentacija i fotografskih postavki. Kopljar je u drugoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća započeo ’work in progress’ označen indeksnim nazivom ’K’. Većina Kopljarovih umjetničkih djela kao naslov nosi indeks od ‘K1’ (1997) preko ‘K2’ (1997), ‘K3’ (1997), ‘K4’ (2002), ‘K5’ (1999), ‘K6’ (2000), ‘K7’ (2001), ‘K8’ (2002), ‘K9’ (2003), ‘K10’ (2004), ‘K11’ (2006) do ‘K12’ (2007). Njegova umjetnička djela u formalnom su smislu ‘višemedijska’. On je radio s različitim oblicima postavljanja i predstavljanja umjetničkog djela: od ‘živog’ performansa, performans-instalacije do fotografske i video-fotografske instalacije. Izlagao je na Bijanalu u Sao Paolu, te u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeju suvremene umjetnosti u Rijeci, centru The Kitchen u New Yorku, Galeriji Manes u Pragu itd.
Zlatko Kopljar jedan je od prvih umjetnika u Hrvatskoj koji je svojim umjetničkim istraživanjima i eskplikacijama postavio otvorena pitanja o ljudskoj egzistenciji u novom tranzicijskom i globalnom svijetu. On je na eksplicitan, a ponekada i cinično-brutalan način provocirao sam ljudski život u ’novom’ svijetu i ’novim’ modusima života poslije pada berlinskog zida. Obraćanje ’ljudskom’ životu u njegovoj pokaznosti od kemije i fiziologije tijela, preko mehanike i bihevioralnosti individuuma, do trivijalnih ili metafizičkih predodžbi subjekta, vodi njegova umjetnička istraživanja. On je umjetnik koji radi s pojavnostima iskustva i prezentiranja vidljivih i nevidljivih konzekvenci iskustva i iskustvenosti u individualnom i kolektivnom smislu. Kopljarov je umjetnički rad zato novi egzsitencijalizam , kojim se afekcijski pokreće Drugi – sudionik, promatrač, referent, blisko ili daleko biće. Njegov rad je zasnovan na novomedijskoj vrsti afektacije, a to znači djelovanja i intenziteta, koje treba prizivati i isprovocirati u tjelesnom, a to znači i emocionalnom i intelektualnom smislu kod drugog, koji nije bilo koji drugi, već drugi iz kulture aktualne globalne i digitalne reprodukcije života.
Zlatko Kopljar djelo “K12” postavio je kao medijsku instalaciju, a to znači kao artikulaciju potpuno zamračenog prostora galerije s dva ekrana i jednom fotografijom. Za promatrača su i ekrani i fotagrafija upravo i jedino ekrani-zasloni različitog pojavnog karaktera: statično-dinamično. Na izložbi su postavljene dvije video-ekranske projekcije velikog formata. Zbog blizine ekrana zvuci su u interferenciji. Fotografija je ‘nijemi’ sudionik.
Ekran s ‘videom 1’ : statičnom kamerom je snimljen prizor iz vrta/šume, gdje je u lijevom kutu u prednjem planu stol s bijelom plahtom i bocama pića nakon ‘pira’, a sa desne strane od vertikalne osi ekrana u srednjem planu je umjetnik u crnom odijelu s bijelom košuljom bez kravate, koji je užetom obješen o granu drveta. Čuje se zvuk šume-vrta: cvrkut ptica. Video traje 5.47 minuta. S prvog ekrana ‘Video 1’ predočava se žanr scena samoubojstva umjetnika. Kopljar je u jednom pismu napisao: “Video 1 govori o samoubojstvu umjetnika ali s posljedicama, zanimala me je situacija gdje su svi došli na startište vidjeli to, pojeli i popili i otišli, video je konačna evidencija…….” Prizor koji se ukazuje na ekranu je prizor ‘poslije’ – trenutak ili nadolazeći dan poslije. Pokazuje se ono što je poslije samoubojstva, poslije evidencije događaja – trenutak zabilježne odsutnosti događaja, sve bitno se odigralo, pred gledateljem su samo tragovi, brisani tragovi samog života.
Ekran s ‘videom 2’ : pokretnom kamerom, koja se kreće po ‘nepravilnom’ krugu, približavajući se i udaljujući se snimljen je umjetnik odjeven u crno odijelo s bijelom košuljom bez kravate, koji je u šumi u polusagnutom položaju, ispred velike svjetleće kugle. On gleda u kuglu. Čuje se zvuk šume-vrta: cvrkut ptica. Video traje 3.21 minuta. S drugog ekrana ‘Video 2’ predočuje se trenutak neodređenosti, možda čas potencijalnosti transformacije života, možda metafizičko ili tek iluzionističko sugeriranje suočenja s drugim, sa svjetlošću, s onim kada se jedno ‘biti’ preobražava u nešto što se ne da tumačiti. Kopljar se vrlo vješto služi konotiranjem ovog prizora kao izuzetnog i kao trivijalnog. Smjesa izuzetnosti i trivijalnosti pokazana je na provokativan način. Mada je moguća i posve drugačija priča: umjetnik je taj koji kroz usredotočenje pogleda i pažnje gledanja pokušava posatati onaj tko zna! U Freudovom smislu to je psihoanalitičar analitičar, a u Steinerovom smislu to je onaj koji je vidio iza ovojnice svakidašnje realnosti. Ne znamo točno šta se događa u umjetnikovom pogledu, ali ponuđen je emocionalno motivirani izazov da se vidi ono gdje je skriveno mjesto istine! Je li? Ta upitanost je konfrontirana eksplicitnoj evidentnosti fakta o samoubojstvu s prvog videa.
Fotografija većeg formata (1,5x1m) : snimljena je fotografija u tamnoj noći na kojoj je prikazan umjetnik odjeven u crno odijelo s bijelom košuljom bez kravate, koji stoji uspravno ispred zgrade, riječ je o tornju TEŽ-a , koji svjetli u noći. On je okrenut prema tornju prema kojemu upućuje svojoj pogled. On je taj koji gleda. Izdvojen i indeksiran je prekid u događaju. Potenciran je sam odnos, stanje odnosa – pokazna situacija – a to znači – vidljivost odnosa njega u ‘zijevu’ tame i svjetla. Praznina između svjetla i tame postaje vidljiva za nas koji ulazimo u svijet Kopljarovih tamnih fantazama o životu i smrt u prostoru društvene skulpture..
Kopljarova instalacija “K12” usmjerena je prema sugeriranju i naznačavanju neizvjesnih djelovanja prostora obuhvaćenog slikama. Ta djelovanja prostora kroz slike upućena su na promatrača kao intenzitet, afekt. Intenziteti djelovanja suočavaju nas sa, na neki način, cinički postavljenim čulno predočivim pitanjima o životu i smrti – zapravo, o čimbeniku intenziteta prikazivanja života i smrti na nas koji svojim živim tijelom gledamo na njih i gledamo između njih-slika. Kopljar svojim retoričkim radom, upućenim čulnim intenzitetima pogleda-sluha postavlja ‘platformu’ mišljenja o životu i smrti kroz potencijalnosti umjetnosti. On kao da ovim djelom traži čulno tijelo za mišljenje koje je oblik života: “Mišljenje je forma-života, život nerazdvojiv od svoje forme i gdjegod se pokazuje intimnost tog nerazdvojivog života, ništa manje u teoriji nego u materijalnosti tjelesnih procesa i načina života, tamo i samo tamo radi se o mišljenju. I upravo takvo mišljenje, ta forma-života koja goli život prepušta "čovjeku" i "građaninu", koji povremeno zauzimaju njegovo mjesto i predstavljaju njegova "prava", mora postati misao vodilja i jedinstveno središte politike koja dolazi.”
Instalacija “K12” u retoričkoj sofisticiranosti suočava s mogućnošću da ‘život’ i ‘smrt’ iskusimo kroz afekte i, još važnije, afektacije složenog sustava predodžbi (pokretnih i statičnih audiovizualnih i vizualnih slika). Instalacija “K12” na ciničan način zahtijeva da se suočimo s umjetnikovom egzistencijalnom višeznačnošću. On sebe pokazuje kao simptom ljudskog postojanja Tu i Tada. Kopljarova instalacija se, zato, ukazuje kao:
- društvena skulptura, tj. skulptura koja uspostavlja društveni odnos između života i smrti na mjestu očekivanja umjetnosti, - dinamična i hibridna instalacija ekranskih slika – video i fotografija kao zasloni – između čovjeka i smrti (ISTINE) u odnosu koji je događaj za promatrača, i
- ono što izmiče našim simbolizacijama u suočenjima koja su metafizička potencijalnost, ono što može biti indeksirano, ali ne i pokazano.
Instalacija “K12” provokativan je, retorički naglašen, vizualno afektivan i za mišljenje potencijalan umjetnički rad, vođen očekivanjem … koje nam istodobno svojim izmicanjem obećava ‘istinu praznine’ i svojom prisutnošću potvrđuje izvršnu potencijalnost afekta za čula i tijelo.